Pariski sporazum – prve procene i projekcije

Autor:
Vladimir Djurdjevic
Profesor na Institutu za Meteorologiju Fizičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Pariski sporazum koji je usvojen 12. decembra 2015. osigurao je svoje mesto u svim budućim razgovorima o klimatskim promenama, na svim nivoima. Vrlo brzo po usvajanju sporazuma bilo je jasno da on predstavlja prekretnicu u višedecenijskim naporima da se na međunarodnom nivou postavi okvir koji nam daje šansu da izbegnemo nesagledive negativne posledice promene klime izazvane antropogenim aktivnostima, na prvom mestu sagorevanjem fosilnih goriva.

Ključni element sporazuma jeste zahtev za ograničavanjem daljeg porasta srednje globalne temperature ispod 2 °C, u odnosu na preindustrijski nivo. Ispunjavanjem ovog zahteva imali bi smo dobru šansu da negativne posledice klimatskih promena ostanu u granicama sa kojima se možemo efikasno izboriti. Napredak koji je se dogodio tokom pregovara jeste razmatranje mogućnosti za spuštanje ove granice, tako da se sporazumom očekuje nastavak napora u smislu ograničavanja ovog porasta na 1.5 °C. Inače, granica od 1.5 °C daleko je prihvaćenija kao ‘sigurna zona' među naučnicima koji se bave ovim problemom, a tokom pregovora na njoj su posebno insistirale male ostrvske zemlje, koje bi u slučaju scenarija sa granicom od 2 °C, usled daljeg porasta srednjeg nivoa svetskih okeana, skoro sigurno bile potopljene. Tako, finalnim dokumentom sporazuma Međuvladin panel za klimatske promene (IPCC) je pozvan da u bliskoj budućnosti pripremi specijalni izveštaj koji će biti fokusiran na procenu mogućih posledica usled porasta temperature od 1.5 °C i načine za ostvarivanje ovog veoma ambicioznog cilja, u smislu budućih emisija gasova staklene, što može biti važna podrška za njegovo ozbiljnije razmatranje u budućim pregovorima.

Pre početka dvonedeljnih pregovora u Parizu, prethodila je intenzivna komunikacija između članica Konvencije, koja je rezultirala podnošenjem Nameravanih nacionalno određenih kontribucija (eng. Intended Nationally Determined Contributions - INDCs) 186 članica konvencije, odnosno nacionalnih planova za buduće smanjenje emisija gasova staklene bašte. Preliminarne procene kumulativnog doprinosa svih članica, koje su podnele planove, a koje pokrivaju oko 95% ukupne globalne emisije, ukazuju da on nije dovoljan za ostvarivanje cilja od 2 °C i da vode ka porastu temperature od oko 3 °C. Ova činjenica jasno je navedena u samom sporazumu, zbog čega se očekuje ambicioznije planiranje u budućnosti da bi postavljeni ciljevi mogli biti ispunjeni. Tako prema sporazumu, proces izrade Nameravanih nacionalno određenih kontribucija biće iterativan, a članice su se obavezale da svakih pet godina podnose nove unapređene planove, koji bi obezbedili da postavljeni cilj bude moguć. Jasnim iznošenjem ove činjenice da trenutni planovi ne vode ka sigurnim rešenjima, poslata je jasna poruka da jedan sporazum ne može rešiti sve, posebno kada je u pitanju ovako kompleksan problem.

Bez obzira koji od ciljeva tokom budućih pregovora eventualno bude usvojen kao konačan, ono što je neophodno da oni budu ostvareni, a na šta sporazum takođe jasno ukazuje, jeste da tokom druge polovine ovog veka globalna neto emisija gasova staklene bašte mora u jednom trenutku postati nula. U realnom životu to znači potpuno napuštanje fosilnih goriva kao primarnog izvora energije, koje bi bilo praćeno intenziviranjem procesa prelazaka na obnovljive izvore. Razlika između 2 °C i 1.5 °C prvenstveno je u brzini ove transformacije. Jedina šansa da izvesna ali mala emisija gasova iz fosilnih goriva bude i dalje prisutna u budućnosti jeste postojanje odgovarajućih ponora (negativnih emisija), bilo da su oni deo prirodnih procesa ili neko tehnološko rešenje. U ovom trenutku činjenice i kapaciteti postojećih tehnoloških rešenja pokazuju minimalne šanse za implementaciju ovakvih opcija. Jasna očekivanja da se ovaj ključni zaokret u načinu proizvodnje energije desi u relativno bliskoj budućnosti bila su povod za izjave da sastanak u Parizu treba da označi kraj ere fosilnih goriva.

Takođe veoma važan element sporazuma je i fond koji će pomoći nerazvijenim zemljama da i one transformišu svoje energetske sisteme i efikasno se prilagode izmenjenim klimatskim uslovima, što bi trebalo da im omogući da negativni efekti klimatskih promena budu što je moguće manji. Sredstava za fond će obezbediti vlade razvijenih zemalja u minimalnoj vrednosti od 100 milijardi dolara na godišnjem nivou, počevši od 2020. godine.

U godini u kojoj je sporazum usvojen iznova će biti oboren rekord za najtopliju godinu. Anomalija srednje globalne temperature 2015. biće toliko izražena da će ukupni porast temperature od preindustrijskog perioda, koji je do 2015. bio 0.85 °C, od sledeće godine biti blizu 1 °C. Tokom ove godine vrednost koncentracije ugljen-dioksida u atmosferi je prešla granicu od 400 ppm. Poslednjih osamsto hiljada godina ona je bila u granicama od 170 do 300 ppm, a da bi se vratila na vrednosti iz preindustrijskog perioda potrebne su stotine ako ne i hiljade godina.

Zašto onda biti optimista? Iako količina ukupne godišnje električne energije proizvedene iz sunaca i vetra i dalje učestvuje sa malim procentom u ukupnoj proizvodnji, procene za njeno povećanje Međunarodne agencije za energetiku iz sredine devedesetih godina prošlog veka su skoro deset puta manje od onoga što trenutno pokazuju brojke. Tokom 2014. godine trend porasta ukupnih globalnih emisija bio je blizak nuli, dok procene za 2015. ukazuju da se može očekivati pad u globalnim emisijama u odnosu na prethodnu godinu. Ukoliko sastanak u Parizu bude shvaćen kao događaj sa koga je poslata jaka podrška ovim i dalje skromnim, ali značajnim trendovima, njegova uloga će biti mnogo važnija nego usvajanje samog sporazuma.



Vladimir Đurđević, Institut za Meteorologiju, Fizički fakultet, Univerzitet u Beogradu.

Nazad na JIE Pogledi

JIE Pogledi

Najnovije vesti