Predsednički izbori u Francuskoj - istorijska prekretnica

Autor:
Nikola Jovanović
Programski direktor CIRSD-a

U drugom krugu predsedničkih izbora u Francuskoj našli su se Emanuel Makron (Emmanuel Macron), predsednik udruženja «U pokretu!» (En Marche!) i Marin Le Pen (Marine Le Pen), predsednica Nacionalnog fronta (Front national). Iako su ankete poslednjih meseci najavljivale ovakav ishod, to ni u čemu ne umanjuje njegov dramatični i istorijski karakter.

Po prvi put u Petoj republici, dakle od 1958. godine, kandidati dve glavne partije - degolista (današnji «republikanci») i socijalista - nisu ušli u drugi krug predsedničkih izbora. To vrlo lako može predstavljati kraj ove dve tradicionalne formacije, što naročito važi za Socijalističku partiju, ali i označiti poslednji izdisaj kompletne Pete republike.

Naime, aktuelni ustavni poredak u Francuskoj predviđa klasičan predsednički sistem vladanja i, u suštini, teži da ograniči uticaj političkih partija (pa i parlamenta). Međutim, u praksi, gotovo svaki predsednik je bivao podržan i apsolutnom većinom u parlamentu i nije morao da brine o blokadi tog tela - a to je izvodljivo samo ukoliko postoje velike partije sposobne da generišu predsedničku većinu. Drugim rečima, ili će se desiti kompletna smena generacija i dve tradicionalne partije dobiti svoje partije naslednice, ili se bližimo rađanju Šeste republike u Francuskoj - a još niko ne zna kako bi ona izgledala.

Krah dve tradicionalne partije može imati još jednu dalekosežnu posledicu. Ukoliko Makron pobedi i potom njegov mandat ne bude krunisan uspehom (a to je od još od vremena Miterana pravilo u Francuskoj), neće više biti organizovanih političkih brana dolasku Nacionalnog fronta na vlast. Drugim rečima, Francuska ima najviše pet godina da obnovi svoju političku i upravljačku elitu i pokrene ekonomski rast, pre nego što postojeći ustavni poredak ne doživi definitivno dezavuisanje, a Nacionalni front ne postane za većinu birača jedina alternativa aktuelnom sistemu.

Ko je Emanuel Makron, čovek čija je pobeda u prvom krugu praktično okončala monopol na vlast tradicionalne levice i desnice? Njegov životni put i karijera rimuju se sa klasičnim putem većine pripadnika francuske elite. Međutim, određena lična harizma i hrabrost, ali u velikoj meri  splet okolnosti, učinili su od njega maltene već istorijsku figuru.

Naime, Fransoa Oland (François Hollande), aktuelni predsednik Fracuske, beležio je u kontinuitetu rekordnu nepopularnost i do početka 2016. godine postalo je jasno da ni on niti bilo ko iz njegove partije neće predstavljati ozbiljnu opciju na predsedničkim izborima. Sa druge strane, glavni adut Republikanaca, partije desnog centra, bio je Nikola Sarkozi (Nicolas Sarkozy), bivši predsednik, ali konfliktna ličnost i relativno potrošena politička figura. Situacija na desnici nije se popravila ni kada je novembra 2016. godine kao njihov kandidat za predsedničke izbore umesto Sarkozija izabran Fransoa Fijon (François Fillon), njegov ondašnji premijer, koji je svojim radikalnim ekonomskim programom (pola miliona službenika manje, na primer) i brojnim aferama, sebi faktički uskratio mogućnost okupljanja široke većine među narodom.

Po prvi put, javila se realna mogućnost pobede Nacionalnog fronta, partije koja zagovara izlazak Francuske iz Evropske unije i evrozone, ali i odiše ksenofobijom. Deo francuske elite je zato snažno podržao Makrona, koji je dao ostavku na mesto ministra i osnovao udruženje «U pokretu!». On se od starta distancirao od socijalista i zauzeo poziciju na samom centru, što u Francuskoj do sada nikad nije bila dobitna kombinacija. Međutim, uzimajući u obzir nepopularnost Olanda i konsekventno Socijalističke partije, ali i nedostatak nove i ujediniteljske ličnosti na desnici, ispostavilo se da je to bio pravi (i jedini mogući) izbor.

Makron je za francuske standarde izuzetno mlad političar (39 godina), dolazi iz sveta finansija i što je još interesantnije, nikada nije učestvovao na bilo kakvim izborima. Njegova politička organizacija je osnovana tek pre godinu dana. Iako je bio savetnik Olanda i nakon toga dve godine ministar ekonomije u «njegovoj» vladi, Makron je zapravo intelektualno čedo Žaka Atalija (Jacques Attali), najuticajnijeg francuskog intelektualca globalističke provenijencije, koji ga je i upoznao sa aktuelnim predsednikom. Ekonomski program mu je pisao Žan Pisani-Feri (Jean Pisani-Ferry), jedan od vodećih francuskih ekonomista i jedini je ozbiljni dokument tog tipa koji je bio predstavljen tokom kampanje, od strane bilo kog kandidata.

Makron je u ekonomskom smislu socijal-liberal, a u spoljnopolitičkom zagovornik intervencionima - doduše, u multilateralnom okviru. Zalaže se za takvu Francusku koja svoj uticaj ostvaruje i multiplikuje kroz Evropsku uniju i Ujedinjene nacije. Politički protivnici su ga optuživali da nema ideologiju i politički program, ali i da je pod uticajem finansijske i korporacijske elite. Jedini je od ozbiljnijih kandidata koji je zagovarao produbljivanje evropske integracije. Njegov pobednički rezultat i prolazak u drugi krug praćen je uzdahom olakšanja u Berlinu i Briselu, ali i diskretnim razočarenjem Moskve, prema kojoj je on imao najtvrđi stav. Analiziraćemo buduću spoljnu politiku Francuske u posebnom članku, nakon drugog kruga i definitivne odluke o novom predsedniku.

Odmeravanje Makrona i Le Penove u drugom krugu će, pre svega, imati izuzetan intelektualni i ideološki značaj i prevazići će francuske okvire. To će biti sudar dve vizije ne samo Francuske, već čitavog Zapadnog sveta. Makron predstavlja zagovornika evropskih integracija, multilateralizma, liberalnog intervencionizma, multikulturalizma, slobodne trgovine i otvorenih granica, kao i neometanog kretanja kapitala. Le Penova simbolizuje suverenizam, ekonomski protekcionizam, evroskepticizam, ksenofobiju i islamofobiju (ako je to prava reč). Najavila je referendum o izlasku Francuske iz EU.

Budući da su dve tradicionalne partije već podržale Makrona u drugom krugu, velika je verovatnoća (i predviđanje autora teksta) da će on biti izabran. Pred njim će biti veliki zadaci: pokretanje francuske ekonomije, borba protiv terorizma, oživljavanje evropskih integracija, zaceljivanje političkih, kulturnih i rasnih podela u Francuskoj. Prvi izazov je da sa svojim pokretom obezbedi predsedničku većinu na parlamentarnim izborima u junu. Imajući u vidu kompleksnost ovih zadataka, podeljenost Evrope i francuskog društva, kao i činjenicu da je za većinu birača on više predstavljao branu od Nacionalnog fronta, a manje ujediniteljsku figuru sa nadstranačkom harizmom i ugledom, uspeh nije zagarantovan i nisu male šanse da se i njegov mandat završi razočarenjem za Francuze.

Nazad na JIE Pogledi

JIE Pogledi

Najnovije vesti