Mladi u jugoistočnoj Evropi- visokoobrazovani i nezaposleni

Autor:
Spasoje Maksimović
Master’s of Social Policy and Social Work at Stockholm University, Sweden

Očigledan, ali tako zapostavljen, tako bi se ukratko mogao opisati problem nezaposlenosti mladih u jugoistočnoj Evropi. Ukupna stopa nezaposlenosti u Evropi je samo jedna strana novčića, dok ona druga krije bolnu istinu o nemoći pojedinih zemalja da u svom društvu nađu mesto za svoje najtalentovanije članove. Severna i Zapadna Evropa takođe imaju ovaj izazov, zato što čak i u tim ekonomijama, mnoge visokoobrazovne mlade osobe teško uspevaju da nađu stabilno zaposlenje nakon diplomiranja. Ipak, ove države se ne mogu porediti sa zemljama Zapadnog Balkana, koje ne samo da proizvode nezaposlene visokokvalifikovane profesionalce, već ih uspešno izvoze u najrazvijenije Evropske ekonomije.

 

Uzroci i posledice

Danas u Evropi, broj akademskih obrazovanih mladih ljudi je viši nego ikad, ali sticajem određenih okolnosti, mnogi mladi ostaju izvan tržišta rada. Trenutno, većina jugoistočnih zemalja Evrope pokušava da održi stopu nezaposlenosti ispod 20% (najveća je u Grčkoj, koja beleži 19.1 % nezaposlenih). Ali se jedna stvar gura pod tepih: procenat mladih bez posla je nekoliko puta veći od ukupnog procenta nezaposlenih osoba!

Za neke Evropske regije situacija je posebno dramatična, što se pogotovo odnosi na zemlje Zapadnog Balkana koji nisu članice Evropske Unije, jer su one neprikosnoveni šampion nezaposlenosti u Evropi (pogledati Grafikon 1). Situacija je utoliko gora zato što nema standardizovane metodologije koja bi ispratila ovaj problem, a svaka politika namenjena zapošljavanju mladih je unapred osuđena na propast zbog visoke emigracije ove populacije. Zato je važno sagledati iskustvo razvijenijih zemalja Evrope kako bi se otkrilo rešenje ovog društevnog izazova.

Grafikon 1. Nezaposlenost mladih (15-24) u Evropskim zemljama (Izvor: ILO, Trends Econometrics Models, 2016)

 

Mladost kao metafora

Iako Međunarodna organizacija rada i Ujedinjene nacije u svojim istraživanjima označavaju samo populaciju od 15 do 24 godine kao mlade, Evropska statistika obično produžava mladost do 29 godine. Postoje dva razloga za ovo: najpre studentski period postaje sve duži zbog nemogućnosti napuštanja porodičnog doma (poznato kao “sindrom punog gnezda”); drugi razlog jeste u galopirajućem starenju evropskog kontinenta. Zbog toga ne treba da čudi da mnoga istraživanja sada označavaju period posle 30-te kada “mladi” napuštaju svoju primarnu porodicu.

Nažalost, potpuno je realno očekivati da će budući “mladi” budi ljudi u četvrtoj deceniji života, bez ikakve mogućnosti ulaska na tržište rada, a ovo je već realnost mnogih  visokoobrazovanih profesionalaca u jugoistočnoj Evropi.

 

 

Izgubljena generacija

 

Najviše zabrinjava ona kategorija mladih koja “niti se obrazuje niti traži posao“ (uglavnom se skraćeno označava kao NEET populacija ili izgubljena generacija). Vrlo često, ova marginalizovana grupa traži izlaz u sivoj ekonomiji. Dodatni problem jeste što su ove osobe“nevidljive“ za državnu statistiku (ili se provlače kroz pojam neformalne zaposlenosti). Tako je na primer u Srbiji, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, ukupno 21% neformalno zaposlenih pojedinaca (podaci iz avgusta 2018.)

Takođe, postoji pozitivna korelacija između poremećaja mentalnog zdravlja i osoba koje su nezaposlene duži vremenski period. Čest scenario jesu problemi sa zloupotrebom alkohola i narkotika (pogotovo za muškarce). Naravno, ovo predstavlja dodatni pritisak na (pre)napregnuti zdravstveni sistem zemalja pogođenih ovim poteškoćama. Prema proceni evropske agencije Eurofound, NEET populacija košta evropski budžet preko 150 milijardi eura godišnje, što za zemlje kao što je Italija, Rumunija i Bugarska jeste 2% BDP-a (jer imaju preko 20% NEET generacije, što ih stavlja na čelo najviše ugroženih država, Grafikon 2).

Grafikon 2. Stopa nezaposlenosti mladih (15-24) u zemljama članicama EU (Izvor: Statistika Međunarodne organizacije rada bazirana na podacima Eurostat-a)

Odliv mozgova

Jedan od najvećih izazova za zemlje jugoistočne Evrope jeste pravi egzodus obrazovanog mladog stanovištva u države koje nude više mogućnosti za akademski i profesionalni razvoj. Emigracija najtalentovanijih pojedinaca nije nov fenomen, štaviše Evropska Unija osnažuje mobilnost akademske populacije, takav je na primer, Erasumus program. Ali mlade akademske snage nisu jednako raspoređene jer neke zemlje (kao što su Nemačka, Švajcarska i Austrija) privlače više od trećine istraživačkog potencijala jugoistočne Evrope.

Prema podacima nemačkog Federalnog zavoda za statistiku, Nemačka je privukla 37.1% istraživača iz Španije, kao i neverovatnih 53% iz Grčke (trajno naseljenih u Nemačkoj). Ovo i nije neko iznenađenje ukoliko se uporede godišnja akademska primanja u ovim zemljama: skoro 60.000 EUR-a u Nemačkoj u poređenju sa 34.908 EUR-a u Španiji, odnosno 25.685 EUR-a u Grčkoj. U tom smislu, akademsko preseljenje nije izbor već nužnost za mnoge talentovane mlade osobe u jugoistočnoj Evropi.

Često se zaboravlja da je čak i Nemačka pogođena odlivom medicinskih stručnjaka. Preciznije rečeno, preko 45.000 licenciranih mediciniskih radnika (sa nemačkom zdravstvenom licencom) prihvata posao u Švajcarskoj i Austriji- zbog boljih finansijskih uslova, kao i zbog kulturološke sličnosti. Ali Nemačka uspeva da nadoknadi ovaj gubitak prihvatanjem medicinske migracije iz drugih delova Evrope. Ovo ide uglavnom na račun zemalja Zapadnog Balkana, koje ne nalaze način da zadrže svoje (mlado) medicinsko osoblje.

 

Diploma i tržište, saveznici ili protivnici?

Kako bi se smanjila nezaposlenost mladih, države moraju približiti tržište i katedru, odnosno stvoriti uslove koji bi omogućili nesmetan razvoj visokoobrazovanih mladih osoba.

Jedno od potencijalnih rešenja jeste reforma univezitetskih kvota za upis na fakultete. Takva rešenja su već sprovedena u nekim jugoistočnim državama kao što je Hrvatska, sa pozitivnim rezultatima. Od 2011. godine, Univerzitet u Zagrebu (najveći univerzitet u zemlji) polako smanjuje upisne kvote za fakultete društvenih i umetničkih usmerenja, dok se povećava broj mesta za medicinsko i veterinarsko obrazovanje. Neki tehnički fakulteti ovog fakulteta su takođe pretrpeli smanjenje upisnih kvota. Značaj ove obrazovne reforme jeste da je rađena u saradnji sa poslodavcima. Ovo bi mogao biti dobar primer za ostale zemlje Zapadnog Balkana, jer je Hrvatska u 2018. godini uspela da obori stopu nezaposlenosti mladih ispod 25%. Ovakav tip reforme svakako nije sveobuhvatno rešenje, ali jeste korak u dobrom pravcu.

U južnoj Evropi, Španija takođe uvodi promene u svom sistemu visokoškolskog obrazovanja. Tako studenti u ovoj zemlji imaju mogućnost sklapanja ugovora sa kompanijama (do 3 godine važenja) koji im omogućuje sticanje praktičnih radnih veština. Slične mere su uvedene pre mnogo godina u zemljama Zapadne i Severne Evrope (uglavnom poznati kao programi “Garancije za mlade“), ali se njihova implementacija razlikuje širom kontinenta. U Irskoj postoji fiksna stimulacija za poslodavca koji zaposli mladu osobu (7.500 hiljada EUR-a). U Belgiji, država obezbeđuje poslodavcima podsticaj u vidu 1000-1.100 EUR-a na period od 12 meseci, ukoliko zaposle osobu ispod 26 godina (trenutno se odnosi samo na mlade sa sekundarnim obrazovanjem). Sa druge strane, neke zemlje članice EU (kao što su Italija ili Mađarska) još nisu preduzele konkretne mere koji bi pomogle zapošljavanju mladih osoba.

Evidentno je da zemlje Zapadnog Balkana koje nisu članice EU, moraju sprovesti odlučnu politiku kako bi poboljšali status mlade radne snage. Takve mere bi trebale  da uključuju transparentan monitoring, obrazovne reforme, i najvažnije, blisku saradnju sa privredom. Mladi ljudi ne bi trebalo da budu primorani da napuste svoje matične zemlje na početku svoje profesionalne karijere, ali se trenutno čini da ovo pitanje nije u fokusu političkih elita na Zapadnom Balkanu.

Nazad na mladi eksperti pišu