Energetska efikasnost kao uzrok zagađenja i nekonkurentnosti privrede

Autor:
Goran Jankes
Profesor Mašinskog fakulteta u Beogradu, inženjer termoenergetike, osnivač i direktor Mreže za energetsku efikasnost u industriji

Goran Jankes

 

Ako se govori o održivom razvoju, veoma važno mesto zauzimaju energetska efikasnost i smanjenje emisije CO2, koje je takođe povezano sa energetskom efikasnoću. I Nacionalna strategija održivog razvoja Republike Srbije za period od 2008. do 2017. godine među pet prioriteta ima i energetsku efikasnost i određuje da je održivim razvojem potrebno postići obezbeđenje sigurnosti snabdevanja energijom uz povećanje efikasnosti energetskih subjekata i energetske efikasnosti privrede, smanjenje visoke energetske intenzivnosti privrede i efikasnije korišćenje fosilnih goriva, kao i podsticanje korišćenja obnovljivih izvora energije. I nova Strategija razvoja energetike Republike Srbije za period do 2025. godine uvrstila je energetsku efikasnost u svoje prioritete.

 

Međutim, na realizaciji ovih strateških prioriteta dugo nema vidnih pomaka. Naprotiv, kako je rad na unapređenju energetske efikasnosti dugoročna aktivnost i zahteva stvaranje određenih preduslova (adekvatna zakonska regulativa, obezbeđenje izvora finansiranja, potreban nivo obrazovanja i informisanost glavnih aktera i javnosti), a ti preduslovi se sporo realizuju, pitanje je koliko ćemo biti u stanju da smanjimo u ovoj oblasti postojeće razlike u odnosu na razvijene zemlje, ili da ne dozvolimo da se ove razlike čak i povećaju.

 

Energetska efikasnost je naš najveći energetski resurs koji treba da aktiviramo i koji još nismo na adekvatan način počeli da koristimo.

 

Energetska efikasnost u velikim gradovima i problem Beograda

 

Interesantni podaci vezani za održivi razvoj izneti su u studijama koje je inicirao Siemens za nekoliko evropskih metropola (Minhen, London, Stokholm, Beograd), a odnose se na urbane izazove razvoja ovih metropola. Tu je konstatovano da se sa zaštitom klime mora poći od velikih gradova, jer u njima danas živi više od 50% svetskog stanovništva, jer su oni i najveći potrošači energije, ali da imaju i najveće potencijale u borbi protiv klimatskih promena (studija za Minhen). U skladu s tim, i u skladu sa obavezama smanjenja emisije CO2, veliki gradovi u zemljama Evropske unije doneli su svoje strategije smanjenja emisije CO2, koje u velikom broju slučajeva postavljaju oštrije strateške ciljeve nego nacionalne strategije (London: smanjenje emisije CO2 za 60% do 2025, Minhen: smanjenje energije potrebne za grejanje najmanje 80%).

 

U Beogradu živi 25-30% stanovnika Srbije i po svojim opredelenjima Beograd ima ambiciju da prati razvoj velikih gradova u Evropi. Međutim, nema izrađena adekvatna strateška dokumenta u pogledu smanjenja emisije CO2 i smanjenja potrošnje energije. Važeća Strategija razvoja energetike grada Beograda je iz 2008. godine i predviđa povećanje potrošnje energije za grejanje oko 12% u 2030. u odnosu na 2006. godinu. U pomenutoj studiji za Beograd iznet je podatak da, ako bismo se pridržavali Direktive 2010/31/EU Evropskog parlamenta i Saveta od 19. maja 2010. i „Pravilnika o uslovima, sadržini i načinu izdavanja sertifikata o energetskim svojstvima zgrada” RS, uz ostale pretpostavke razvoja kao u Strategiji razvoja energetike grada, potrošnja energije za grejanje bi u 2030. trebalo da bude oko 50% manja nego u 2006. godini.

 

Efikasno korišćenje energije u Srbiji – ključne manjkavosti

 

Prema energetskom bilansu Srbije oko 27 % finalne potrošnje energije je u industriji, oko 47% je ostala potrošnja (domaćinstva, javna komunalna delatnost i poljoprivreda), a ostatak je u saobraćaju. U ostaloj potrošnji dominantnu ulogu u potrošnji imaju domaćinstva, odnosno energija koja se koristi za grejanje objekata.

 

Ni nova Strategija razvoja energetike Republike Srbije, nema u toj oblasti adekvatnu viziju. Tu se predviđa da ukupna potrošnja energije u domaćinstvima treba da bude u 2030. za oko 1,2% veća nego u 2010. Ako se zna da najveći udeo u potrošnji energije u domaćinstvima ima potrošnja za grejanje, onda planirano smanjenje potrošnje energije za grejanje nije u skladu sa onim što se predviđa u strategijama zemalja EU.

 

Ako se posmatra energetska efikasnost u industriji, u ovoj oblasti Srbija značajno kasni, čak i u odnosu na primenu drugih evropskih standarda. Još posle donošenja prve Strategije razvoja energetike urađeni su 2006. godine dokumenti Programi ostvarivanja Strategije razvoja energetike Republike Srbije za svaku oblast korišćenja energije. Tada se računalo da će zakon o energetskoj efikasnosti biti donet u 2007. godini. Mi smo 2009. godine praktično prepisali Programe ostvarivanja strategije, jer se u te tri godine ništa nije realizovalo. Zakon o efikasnom korišćenju energije donet je tek prošle godine, a treba doneti još niz podzakonskih akata, sa kojima se kasni, da bi se taj zakon realizovao u praksi.

 

Primer dobre prakse - Holandija

 

Neophodno je da se ta oblast zakonski zaokruži od strane države, jer se unapređenje energetske efikasnosti realizuje kao posledica postojanja državne prinude i podsticaja i ekonomskog interesa preduzeća zbog smanjenja troškova za energiju i povećanja profita. Tipičan primer prinude države je Holandija, gde su posle naftne krize u sedamdesetim uvedeni takozvani dobrovoljni ugovori koji su obavezivali preduzeća da rade na energetskoj efikasnosti. Dobrovoljnost je bila samo u tome da je postojao izbor: ili će se potpisati obaveza da će se svake godine konkretno ulagati u mere energetske efikasnosti, ili će se plaćati visoka taksa na korišćenje energije. Kombinacijom ove i drugih mera i rigoroznom kontrolom sprovođenja propisanih mera postignuto je da je potrošnja energije imala vema blag porast u odnosu na značajan porast nacionalnog dohotka.

 

 

Energetski intenzitet – zaostatak za razvijenim svetom

 

Prema podacima iz Mreže za energetsku efikasnost u industriji, gde smo za više sektora u industriji u toku 2000-tih računali potrošnju energije po jedinici proizvoda, kao i prema analizama koje smo radili za potrebe izrade Programa ostvarivanja Strategije, naša preduzeća imaju 30%, pa čak do 200%, zavisno od sektora industrije, veću specifičnu potrošnju energije nego slićna preduzeća na Zapadu. Drugi pokazatelj je energetski intenzitet, odnosno potrošnja energije po jedinici društvenog proizvoda, koji je za Srbiju takođe vrlo nepovoljan, odnosno približno dva puta veći od energetskog intenziteta za zemlje EU.

 

Evropska unija je definisala politiku 20-20-20 do 2020. godine, kao i niz konkretnih mera da se ova politika realizuje. Mi smo u Srbiji imali pomake, ali oni su bili vezani za oko 100 projekata finansiranih mahom iz sredstava EBRD i KFW. Kod ovih projekata, iniciranih od strane samih industrijskih kompanija, motiv ili pokretač za njihovu relizaciju, pored smanjenja troškova za energiju, bilo je postojanje finansijski atraktivnih izvora finansiranja. To je jedan od važnih preduslova za povećanje energetske efikasnosti u industriji, ali veoma važno je i postojanje izbalansirane prinude i podsticaja, kao i rigorozne kontrole sprovođenja mera energetke politike od strane države. Zaostajanje naše industrije u energetkoj efikasnosti u odnosu na Zapad, u dobu kad je neminovan dalji rast cena energije, veoma nepovoljno utiče na konkurentnost naših firmi, a time i na ulogu Srbije na međunarodnom tržištu.

 

Ovaj osvrt nije kritika, nego upozorenje da je potrebno odlučnije delovanje da bi se izbeglo zaostajanje u oblasti energetske efikasnosti. U ovoj oblasti je, kroz zakonsku regulativu i različite finansijske instrumente, i pored dominantne uloge tržišta, i u najrazvijenijim zemljama EU zadržan presudan uticaj države.

 

 

Goran Jankes, profesor Mašinskog fakulteta u Beogradu, inženjer termoenergetike, osnivač i direktor Mreže za energetsku efikasnost u industriji

Nazad na JIE Pogledi

JIE Pogledi

Najnovije vesti