Srbija pred izazovom održivog rasta

Autor:
Biljana Jovanović Gavrilović
Redovni profesor Ekonomskog fakulteta Beogradskog univerziteta

Biljana Jovanović Gavrilović

 

Srbija se, kada je reč o procesu tranzicije, može smatrati zemljom sui generis. Tranzicija u Srbiji je započela sa desetogodišnjim zakašnjenjem, tokom kojeg su se istopile početne prednosti koje je naša zemlja imala u odnosu na druge postsocijalističke privrede. Prednost kasnijeg ulaska u tranziciju i učenja iz iskustva drugih je, takođe, prokockana, što se, u krajnjoj liniji, odrazilo na bilans postignutih rezultata.

 

Institucionalne reforme u našoj zemlji su se odvijale sporo i neubedljivo, pa je jaz koji odvaja Srbiju od standarda funkcionalne tržišne privrede još uvek veliki. Posle izbijanja svetske ekonomske krize, reformski procesi kod nas, kao i u drugim zemljama u tranziciji, gotovo su zaustavljeni, ali bez izraženih reverzibilnih tendencija.

 

Razvojne performanse privrede Srbije razlikuju se do i posle ekonomske krize iz 2008. godine, koja predstavlja prirodnu granicu između perioda, naizgled, uspešnog razvoja i perioda loših ekonomkih rezultata. Oba vremenska intervala, međutim, predstavljaju organsku celinu i dokaz da se račun za ekonomske greške i propuste uvek ispostavlja, sa većim ili manjim zakašnjenjem. Do izbijanja svetske ekonomske krize zabeležen je relativno dinamičan, ali kolebljiv rast bruto domaćeg proizvoda, koji nije bio dovoljan da nadoknadi pad privredne aktivnosti iz devedesetih godina. Ključni problem predstavlja, međutim, nezadovoljavajući kvalitet ostvarenog povećanja proizvodnje. Bio je to rast u sadašnjosti na račun budućnosti (jer su nedostajuća finansijska sredstva pokrivana inostranim zaduživanjem), ali i na račun prošlosti (jer je trošena supstanca stvorena u ranijim periodima).

 

Srbija u narednim godinama mora paralelno da deluje na dva fronta: da unapredi tržišne reforme i smanji distancu koja je deli od standarda razvijenih tržišnih ekonomija, kao i da afirmiše i implementira novi model razvoja, koji je održiv sa ekonomskog, socijalnog i ekološkog aspekta. Pažnju treba posvećivati kako ekonomskoj osnovici rasta (efikasnijem korišćenju faktora proizvodnje, promenama u strukturi privrede u skladu sa zahtevima trajnog rasta), tako i njegovom doprinosu povećanju blagostanja ljudi (raspodeli koristi od rasta među različitim društvenim grupama i regionima, efektima privrednog rasta na prirodno okruženje).

 

Polje slobode, kada je reč o koncipiranju i sprovođenju reformi u našoj zemlji je očigledno suženo i po tome se ne razlikujemo bitno od drugih zemalja slične ekonomske snage, opredeljenih za evropske integracije. U globalizovanom i regionalizovanom svetu, pri sprovođenju sistemskih reformi i vođenju ekonomske politike, moraju se uvažavati suprananacionalni (baš kao i subnacionalni) interesi i ciljevi, ali je bitno da Vlada ostane stožer u oblikovanju i sprovođenju promena i neumoljiv čuvar vitalnih nacionalnih interesa.

 

Reklo bi se da sada u Srbiji postoji snažna politička volja za promenama. Ona je u značajnoj meri iznuđena teškom ekonomskom situacijom u zemlji i ojačana probuđenim očekivanjima velikog dela populacije. Socijalna ograničenja reformi su, međutim, vrlo izražena i taj momenat treba imati u vidu kako pri definisanju reformskih poteza, tako i pri sagledavanju njihovih efekata. U prvom slučaju treba obezbediti pravičnu raspodelu tereta promena, a u drugom široku distribuciju koristi koje iz njih slede, jer reforme koje ne donose dobrobit većem delu stanovništva neće dugo uživati javnu podršku.

 

Bez obzira što je poverenje u strategije razvoja kod nas izgubljeno, jer su mahom ostajale «mrtvo slovo na papiru», Srbiji je nužan novi strateški razvojni okvir, unutar kojeg će se rešavati i urgentni tekući problemi. Štednja u javnom sektoru je, svakako, važna imajući u vidu akutnu krizu u javnim finansijama. Činjenica stoji da je javni sektor glomazan, skup i neefikasan i da su tu potrebne reforme, ali one moraju da budu dobro osmišljene i selektivne, sprovedene u najboljem dugoročnom interesu zemlje. Ključ za rešavanje problema javnih finansija na duže staze, kao i ukupnog ekonomskog napredovanja zemlje, ipak, nije u štednji, koja može da bude i kontraproduktivna, već u investicijama i privrednom rastu.

 

Postizanje dinamičnog i održivog privrednog rasta i razvoja u našoj zemlji iziskuje odgovarajuće promene u strukturi privrede, pri čemu naglasak valja staviti na razvoj realnog sektora, pre svega prerađivačke industrije sa široko razgranatim vezama i efektima u celoj privredi, koja je u prethodne dve decenije ozbiljno nazadovala. Jedno vreme je tema reindustrijalizacije bila vrlo aktuelna u našoj naučnoj i stručnoj javnosti. Kada je reč o reindustrijalizaciji, važno je pomenuti da EU, koja polako izlazi iz najduže recesije, ozbiljno razmatra ovo pitanje. Zagovara se renesansa evropske industrije, koja će imati ključni značaj za oporavak i konkurentnost evropske privrede. Revitalizacija industrije, bez sumnje, treba da bude preokupacija i kreatora naše razvojne strategije i politike. Pri tom, industrija nije nužno sinonim za «fabričke dimnjake», već pre za modernu proizvodnju zasnovanu na istraživanju i razvoju, koja uvažava ekološke kriterijume.

 

Održivi razvoj pretpostavlja povećanje proizvodnje na zdravim ekonomskim osnovama, uz odgovorno ponašanje prema prirodnom okruženju i zadovoljavanje kriterijuma socijalne pravde. Nema sumnje da je reč o atraktivnom konceptu, ali njegova primena u praksi predstavlja pravi izazov za svaku, pa i našu zemlju.

 

Biljana Jovanović Gavrilović je redovni profesor Ekonomskog fakulteta Beogradskog univerziteta

Nazad na JIE Pogledi

JIE Pogledi

Najnovije vesti