Korupcija i demokratija - Kada je i zašto politička korupcija bitna?

Autor:
Marko Klašnja
Docent Fakulteta političkih nauka i predavač na Diplomatskoj školi „Edmund A. Volš“ na Univerzitetu Džordžtaun.

U načelu, izbori donose obećanje demokratske odgovornosti - omogućuju biračima da retrospektivno kazne političare koji ne uspevaju da dobro upravljaju, kao i da aktivno biraju kandidate za koje se veruje da će upravljati najbolje. Budući da većina glasača ne voli korupciju - zloupotrebu položaja za ličnu ili političku korist - očekuje se da izbori služe kao instrument kažnjavanja korumpiranih ili sprečavanja dolaska na vlast onih od kojih se očekuje loše ponašanje. Zaista, postoje slučajevi gde izbori rade kako je i zamišljeno, kao kada brazilski glasači kazne korupciju otkrivenu putem revizije poslovanja vlade ili kada italijanski birači odbace celu političku elitu nakon istorijske istrage "Čistih ruku" ranih 1990-ih.

Ali, na svaku priču o uspehu, može se naći obilje dokaza da izbori ne uspevaju da odvoje žito od kukolja. Čak i u nekim od dugotrajnih i razvijenih svetskih demokratija, kao što su SAD, Japan, Francuska i Španija, u poslednjih nekoliko decenija je većina političara optuženih za korupciju osvojila ponovne izbore. Lako je zamisliti da se korumpirani političari mogu radovati još većoj izbornoj nekažnjivosti u siromašnim i mladim demokratijama, gde je korupcija znatno veća.

Moje istraživanje pokazuje da zemlje mogu da se zaglave u "korupcijsku zamku" uprkos prisustvu izbora. U korumpiranom društvu, korumpirani političar može zapravo biti korisniji za dobrobit glasača nego pošteni političar. Na primer, u haosu koji je sledio nakon pada Sovjetskog Saveza, pokretanje posla u Rusiji je često zahtevalo podmićivanje čitavog niza birokrata i zvaničnika, od lokalnog zakonodavstva do lokalne izvršne vlasti, državnih ministarstava, vatrogasaca, vodovoda i tako dalje. Lako je zamisliti da korumpirani političar može bolje da se kreće u takvom okruženju nego jedan pošten političar. Birači mogu onda pravdati korupciju i tako samo dodatno podstaći one na vlasti da budu korumpirani, kao i da ohrabre one koji žele da se obogate preko politike da u nju i uđu.

Čak i kada birači nemaju koristi od korumpiranih političara, u siromašnijim demokratijama korupcija može biti manje značajna od pitanja koja neposredno utiču na zabrinutost birača - poput ekonomskog rasta. Dokle god se vlada bavi osnovnim pitanjima društvenog razvoja - izgradnjom bunara za vodu, puta ili škole - birači mogu radije gledati na drugu stranu što se tiče najnovije premijerove vile. Ali, kada je ekonomski rast odsutan, a blagostanje građana na udaru, postaje sve teže gledati korupciji kroz prste. Zaista, postavili smo građane Švedske i Moldavije u isti scenario, prema kome postoji korumpirani gradonačelnik u prosečnom gradu u zemlji, a pod čijom upravom postoji ili jak ekonomski rast na lokalu ili slaba ekonomija. U Švedskoj, korupcija je umanjila podršku naših ispitanika za gradonačelnika bez obzira na stanje privrede; u Moldaviji, međutim, korupcija je jedino važna kada se dovede u vezu sa lošom ekonomskom situacijom.

Društveni činioci i pokreti za borbu protiv korupcije mogu probuditi glasače iz letargije. Zaista, u mom istraživanju u Slovačkoj utvrdili smo da niz uzastopnih korupcijskih skandala koji su uključivali bar šest ministara nije učinio ništa da podigne uticaj korupcije na glasačke namere građana. Ipak, pojava nove tehnokratske stranke posvećene borbi protiv korupcije je istakla značaj korupcije i uspešno povećala njenu ulogu u odlučivanju građana oko izbora. Međutim, malo je verovatno da će anti-korupcijske stranke same od sebe održati demokratsku odgovornost; potrebne su jake političke i institucionalne osnove. Neki od lekova su dobro poznati: nezavisno i nepristrasno sudstvo, dobro plaćena i kompetentna birokratija; mehanizmi transparentnosti, kao što je obavezni sistem objavljivanja imovinskog stanja, te slobodna i dinamična štampa.

Ali, ključni sastojak je politička volja, što zahteva više od jednog neobično poštenog lidera voljnog da se bori protiv korupcije u njegovoj upravi. Bitnu kariku čini i sami krvotok političkog života: političke stranke. Političke partije u siromašnijim i mlađim demokratijama su i same često loše organizovane za borbu protiv korupcije. Stranačka postavljenja se često kupuju, umesto da se osvajaju kroz demokratsko nadmetanje unutar stranke. Stranačko preletanje je uglavnom lako i zato smanjuje sposobnost stranaka da disciplinuju svoje članove. Kao što moje istraživanje u Brazilu pokazuje, takvo ponašanje može lako dovesti do začaranog kruga: slabo organizovane partije ne mogu sprečiti svoje članove da se upuste u korupciju, što dovodi do njihovog kažnjavanja od strane birača, a što nadalje podriva stabilnost i snagu stranačkog sistema i tako u krug. Dakle, uspešan program za borbu protiv korupcije veoma često mora uključivati i reformu političkog sistema zemlje. Naravno, lakše je reći nego učiniti to da političari rerformišu sami sebe.

Nazad na JIE Pogledi

JIE Pogledi

Najnovije vesti